Sa navršenih 30 godina još uvijek se osjećam kao dijete. I ne vidim u tome ništa loše.
Znate za što mislim da je loše?
Mislim da je loše to što čim uđete u neke godine svi vam počnu govoriti kako bi se trebali ponašati, što i kada govoriti i na kraju krajeva stalno nam ponavljaju da se moramo uozbiljiti i biti ozbiljni da bi nas smatrali odraslim.
I što od toga proizađe? To da se ja osjećam loše ako se sa 16 smijem na sav glas i šalim. Jer što će ljudi reći...? Da se ponašam kao da mi je 3 godine?
Tako sam oko 16-te godine svog života bila uvjerena da moram biti ozbiljna, već sezonski zarađivala svoj novac i ulazila u veliki svijet odraslih. Iz svega toga sam povukla puno pozitivnih stvari, ali kada se sada okrenem ipak mi je žao što nisam bila više opuštena i djetinjasta, i manje se brinula što će reći odrasli.
Nakon nekoliko godina shvatila sam kako u meni i dalje čuči ono dijete koje sam ja zbog tuđih savjeta i uvjerenja zatvorila duboko u sebe. A ono je htjelo skakati i igrati se, plesati i plakati od smijeha.
Taj mali sanjar u meni me uvijek grebao iznutra i oduvijek sam se pitala koji je smisao biti tu?
Roditi se, odrasti, raditi i umrijeti?
Što nakon toga?
Čemu ovo sve ako ću to jednog dana napustiti i neću se ničeg sjećati?
Je li to sve?
Oduvijek sam znala da mora postojati viši smisao svega ovog i da ne može sve početi i završiti na Zemlji. Jer to što sam vidjela nije budilo nikakvu motivaciju u meni, ništa me nije guralo naprijed.
Gasilo je život u meni. I nitko mi više nije mogao reći da je to ispravno jer sam ja osjećala da nije.
A osjećaji nikada ne varaju. Osjećaji su naši životni vodiči.
Imala sam sreće. Jer svemir uvijek misli na nas i pokazuje nam put. Mi smo moramo otvoriti oči i tražiti "znakove pored puta". Jednostavno, ponekad se samo treba prepustiti.
Meni je sreća došla u obliku prijateljice s kojom sam se upoznala na fakultetu. Mogu vam reći da se tu dogodilo da ja uopće nisam pravila nikakve pretpostavke, nisam razmišljala o tom novom poznanstvu, nego sam se jednostavno prepustila. Bez misli i bez uma. Nisam ni mislila da ćemo biti prijateljice, a na kraju se iz toga razvilo jedno od kvalitetnijih prijateljstava u mom životu.
Ta osoba me je podsjetila na onog optimista u meni, na ono malo dijete i avanturista.
Počela sam istraživati život. Počela sam shvaćati zašto su mi se neke stvari u prošlosti dogodile. I počela sam se hvatati u koštac sa svojim strahovima.
Ja, rođeni optimist, kao i svi mi, tijekom godina sam postala pesimist.
A onda me ona podsjetila da je sve ovo igra. Rekla mi je za neku Anu Bučević, preporučila mi je neke knjige.
Utješila me je i od početka pokazala da joj je iskreno stalo. Odnosno da u njenoj dobroti nema ničeg neiskrenog.
Tada se u meni počelo topiti ono uvjerenje koje sam stekla u pubertetu slušajući okolinu koja je govorila da nikome ne smijem vjerovati.
Kako je užasno bilo odrastati s tim uvjerenjem. Jer, reći ću vam, kad ste uvjereni u tako nešto, ma kad ste uvjereni u bilo što, svemir će vam slati dokaze i potvrđivat će vaša vjerovanja.
Svemir na svaku vašu emociju, misao i vibraciju odgovara sa "DA". Uvijek! Bilo to dobro ili loše za vas.
Došli ste tu slobodni, da sami kreirate život kakav želite. Zato osvijestite svoje misli o sebi. Ali nemojte ni zaboraviti otvoriti oči jer vam svemir neprestano suptilno pokazuje pravi put. Čak i tada kad vi o sebi mislite najgore, svemir će vam servirati nešto od čega imate priliku to nadići i narasti kao osoba.
Neću pisati detalje mog puta jer sam o tome već pisala u nekoliko postova.
Reći ću vam da vjerujete u dobrotu i da je tražite oko sebe.
Potražite ono malo uplakano dijete u sebi i utješite ga. Recite mu lijepu riječ. Njegujte to malo dijete i izliječite ga od kompleksa i strahova. Svaki dan ga se sjetite i učinite nešto za njega. Zagazite u lokvu, plešite na kiši, crtajte i smijte se na sav glas.
Jer to je istinsko stanje našeg bića.
Biti sretan i osjećati leptiriće u trbuhu svaki dan!
sooo...never stop exploring! the world and yourself!
