Sjedim na balkonu na Braču i pišem dnevnik. Miris ljeta je u zraku i donosi mi lakoću koju samo ljeto može donijeti. Koža mi je gola, slobodna... Osjećam zahvalnost.
Pogledam na lijevo i vidim svjetla Splita kako svijetle. Pitam se što li je to što daje efekt da svjetla gradova svjetlucaju kada ih gledaš iz daljine.
Sviđa mi se što sam daleko od gradske vreve.
Iza mene je emotivno nabijen dan.
Dopustila sam da se okolnosti "okome" na mene. I sada kad se toga prisjetim, želim pobjeći. Kad ne radim aktivno na tome da se svjesno krećem, život me razbacuje na sve strane. Ponestaje mi fokusa, dani mi prolaze a da toga nisam ni svjesna i pred očima se izmjenjuju dragocjeni trenuci koje ja jednostavno ne vidim.
Kad osjetim neke emocije dobijem poriv za bježanjem od sebe, od situacije i emocija. I pobjegnem pa se uhvatim kako radim neke stvari koje imaju jasno vidljivu etiketu izbjegavanja emocija i umrtvljivanja svih osjećaja. Uhvatila sam se kako opet žurim. Gdje god išla i što god radila, uvijek žurim.
Osjećam kako mi mozak radi brže čim u tijelu osjeti nešto što smrdi na neugodnu emociju. Sad kad sam toga svjesna došlo je i vrijeme da se počnem baviti s tim pa si zadajem zadaću ili bolje reći gradivo koje moram naučiti.
Da, moram, ali ne iz onog "moranja" nego iz ljubavi prema sebi.
Želim osjetiti ranjivost bez stiskanja papučice za gas koja me vodi u ubrzanje od kojeg zbog adrenalina ne osjećam ništa drugo.
Želim se ponovno naučiti usporiti jer je to način života koji sam znala i kojeg sam već jednom naučila ali usput i više puta zaboravila.
Gledam svoju bebu koja zna ono što sam ja nekad znala. Sjećam se i sebe prije nekoliko godina kada sam to znala. Osjećala sam onu lakoću s početka teksta. Tada sam znala da nije samo ljeto to što donosi lakoću.
Primjedbe
Objavi komentar