Dovodimo li ikad u pitanje nešto što se danas podrazumijeva?
U online krugovima u kojima sam prisutna primjećujem da je većina osoba svjesna korištenja društvenih mreža i načina na koje provode svoje vrijeme odnosno da se svjesnije kreće kroz dane, da češće zastanu i da nisu toliko na autopilotu. Ipak u onim kontaktima koji se događaju uživo, ljudi (barem koliko sam ja stekla dojam) rijetko propitkuju što nam je svakodnevno servirano i što je to što smatramo normalnim samo zato što se svakodnevno provlači kroz naše dane.
Tako sam se ja u svom promišljanju nakon završetka programa za rad sa sobom, uhvatila sa željom da se isključim iz svega i da tjedan dana ne konzumiram nikakav sadržaj. Uz sve što sam naučila o sebi, došlo je vrijeme da znanje implementiram ali i da ponovno čujem sebe, da se vratim sebi i da zavirim u sebe u svrhu pronalaska one istinske kreativnosti s kojom smo svi bili u kontaktu dok smo bili djeca.
Članstvo u spomenutom programu mi je isteklo večer prije a ja sam do kasno u noć bila budna i hvatala zadnje bilješke. Bojala sam se da nešto ne propustim i taj me je osjećaj u zadnje vrijeme često pratio.
Gubila sam povjerenje u to da se u životu sve dogodi baš onako kako treba.
 |
| Izvor: Unsplash |
Dok ovo čitaš prošlo je i više od tjedan dana, ja sam svoju želju već ispunila, a s tobom sam odlučila podijeliti svoja razmišljanja i spoznaje kroz taj period.
Bila je nedjelja, negdje oko 13 sati i dok je beba spavala odlučila sam se odjaviti sa svih profila društvenih mreža koje koristim. Uz to odlučila sam da neću slušati podcaste, čitati blogove, knjige i mailove.
To isto poslijepodne smartphone sam ostavila u stanu i provela sat vremena potpuno prisutna u šetnji s bebom. Osjećaj je bio divno oslobađajuć.
Odmah ti moram priznati da sam se navečer uhvatila kako umjesto društvenih mreža i konzumacije nekog sadržaja scroll-am po web shopovima. Kad sam to osvijestila, zaustavila sam se i odložila smartphone sa strane.
Tek treću večer sam sjela s bilježnicom i kemijskom da bi zapisala što mi se mota po glavi i to sam morala svjesno odlučiti jer mi je mozak vrištao da idem spavati. Ipak, odlučila sam pisati jer sam primijetila da se cijeli dan "utapam" u čokoladi. Koje to emocije pokušavam utopiti, što je to čemu se bojim pogledati u oči? Odgovor na to pitanje nisam otkrila ali prvi korak u tom smjeru je to da sam svjesna da se tu nešto krije.
Četvrti dan ujutro, dok pišem ovaj odlomak iznad, nesvjesno odem na google i pretražujem pojam emocionalno prejedanje. Hvatam se usred članka jer sam se sjetila svog tjednog izazova i zatvaram tab na kojem je otvoren članak.
Ja sam osoba koja stalno nešto čita, istražuje područja koja ju zanimaju i traži informacije, i u svemu tome sam tijekom vremena svoju unutarnju mudrost nesvjesno zamijenila Google tražilicom jer mi je ista dostupna u jednom pokretu ruke. Osvijestila sam to tek kad sam tu svoju naviku odlučila preispitati kroz ovaj izazov i shvatila da se tako lako otmemo sebi...
Google mi može dati općeniti odgovor na neko pitanje ili situaciju ali sigurno neću saznati koji je to osjećaj zbog kojeg luđački želim pojesti svu čokoladu.
Mogu li se zaustaviti prije nego posegnem za prvim redom? Mogu li se oduprijeti porivu, sjesti i zaroniti u sebe? Je li moguće da se samo pretvaram da ne znam što mi se događa? Kako sjediti sa svojim mislima i vidjeti ih, kako ih čuti? Ponekad imam osjećaj da ću eksplodirati pokušavajući isto.
Negdje kroz tih tjedan dana se uspjela provući i ona dobra stara da imam problem s tim da ne radim ništa, a onda sam zadnja dva dana izazova otišla u drugu krajnost i postala bezvoljna.
Mogu reći da mi je ovaj izazov baš godio i planiram ga ponoviti ali, doduše, u malo modificiranom obliku. Shvatila sam da moja želja da se isključim na tjedan dana, nije bila u potpunosti moja.
Iako sam zaista osjetila da trebam malo pauzirati, možda sam pauzirala s krivim stvarima?
Pauzirala sam s onim što me puni i što mi donosi dobro, da bi na kraju tjedna shvatila da se osjećam loše. Istina je, iako možda nepopularna, da nam većina informacija kojima dopuštamo da zauzimaju prostor u našem životu može biti od koristi ako ih pomno biramo. U mom slučaju te su informacije odavno filtrirane i pomno birane a sadržaj koji konzumiram velikim je dijelom nešto što unosi kvalitetu u način na koji živim svoj život i nešto što rezonira s mojim unutarnjim bićem. Unatoč tome ja sam pomislila da se moram isključiti baš iz svega. Ili sam to negdje čula?
Da, treba ponekad napraviti odmak i pauzirati kada to osjetimo. Ipak, moramo biti oprezni s čim pauziramo. Nekome drugome bi isključivanje svih izvora informiranja bio pun pogodak, ali ne i za mene jer informacije koje ja upijam nisu one koje nam se svakodnevno serviraju kroz medije ili portale.
Ipak, u samo tjedan dana doživjela sam toliko malih ali moćnih spoznaja. I puno neprocjenjivih prisutnih trenutaka s mojom bebom koje ću sigurno pamtiti.
U samo tjedan dana. Zamisli da je bilo dulje.
Znam, isplivalo bi tu još svašta...
♡ i.
Primjedbe
Objavi komentar