Ono što tišina priča


Kada smo na mjestu gdje ne možemo izreći ili zapisati ono što nam je u glavi, tada imamo priliku biti sa svojim mislima. Biti sa sobom i čuti ono što nam tišina otkriva.




Caleb George


Kako razmišljati o nečemu, a ne dopustiti da nas to obuzme? Kako ne analizirati događaje kroz život?


Dugo vremena radim na tome da ne analiziram događaje i da se ne brinem.

Uz sav rad i volju ni dan danas ponekad jednostavno ne uspijem oduprijeti se toj blesavoj navici.

Nisu nas učili da se neki događaji jednostavno dogode i da mi na to nemamo nikakvog utjecaja. Njima se naš neumorni mozak voli baviti i prevrtati ih na sve strane da bi ih analizirao.

Nije jednostavno ne analizirati, ne osuđivati se i ne razbijati glavu opsjedajućim mislima kada si pod stresom.

Ljudi često kroz cijelo djetinjstvo, a neki kroz cijeli život nesvjesno sebe sabotiraju i omalovažavaju kroz negativan monolog koji im se odvija u glavi. Zbog toga je bitno biti svjestan onoga što pričamo sami sebi.

Ako ne znaš kako živjeti svjesnije, i ako te nitko nije naučio, nauči se sama.

Znam, potrebna je praksa i sigurno ćeš morati zaboraviti ponešto što su nas učili krivo. Na primjer da se moraš brinuti oko svega - ovo molim te već sad zaboravi!

U nekim posebnim trenucima možeš, umjesto da radiš sama protiv sebe, prepoznati taj obrazac kritiziranja i omalovažavanja.

Takvi trenuci se često događaju u tišini. U tišini možeš čuti taj tihi razgovor u svojoj glavi. Monolog one male kritičarke koja te prati od malenih nogu.


Zadnjih nekoliko godina puno vremena provodim u tišini. Jednostavno mi odgovara. Nikad to nije potpuna tišina jer stalno razmišljam. Ponekad svjesno, ponekad nesvjesno.

Sviđa mi se ipak što sve češće svjedočim tim nekim usredotočenim razmišljanjima. Odnosno, više nisam sklona lutanju kroz misli kao prije. Prepoznam kada me mala kritičarka u meni mami, ali ostavim je tamo gdje je i svoje misi prebacim na nešto ljepše.

Sama sam sebi jako često bila najveći saboter.

Ipak, odselivši se od roditelja, čitajući knjige, kroz meditaciju i uz puno volje danas sam puno svjesnija svojih misli. Dug je to proces, ali je predivan put.

Naučila sam ne slušati tu malu kritičarku, tu nesigurnu djevojčicu ispunjenu strahom.

Ona je onaj strah od neuspjeha, strah od sramote i ismijavanja. Ona me koči u nekim stvarima, ali ipak, moja je.

I nisam je pobijedila, ali sada znam kako se ponašati kada se pojavi.

Znam da je nekad trebam samo ignoriratii i da će otići kako je i došla. Ponekad sam toliko snažna pa joj ponudim topli zagrljaj i pružim ruku da skupa prođemo kroz neke stvari.

A ponekad je pustim da me uhvati za ruku pa me odvede u neke davne dane, da mi pokaže zašto me boli to što me boli. Jer ona je ta koja nije odrasla, i koja još uvijek čuči u meni. Nekim dijelom možda zauvijek.


Znam da nije tu bez razloga. Znam da mi želi nešto pokazati i naučiti me.
Ono što ona tad nije mogla pobijediti, pobijedit ću ja za nju. I onda će, kao duh koji luta po zemlji, kada je oslobodim i ona otići negdje visoko gdje pripada.


Zato su bitni trenuci tišine u kojima možeš zaista čuti taj monolog u glavi. S trenutkom osvještavanja onoga što se događa u glavi, samokritiziranje prestaje. Tada postaješ svjesna male kritičarke i možeš je ukloniti.


Možeš joj zatvoriti usta, samo joj daj da radi nešto drugo.

Svjesno promjeni fokus svojih misli i ona mala kritičarka će nestati. Naš um ne može držati pažnju na dvije stvari istovremeno.


Ako se ne možeš sjetiti na što bi drugo mislila, jednostavno prati svoje disanje. Prihvati trenutak i budi. Primijeti sunce, boju neba, lišće, zgrade oko sebe. Divi se nečemu, ili se jednostavno prisjeti nečeg lijepog što ti se dogodilo.


S vremenom će jednostavno doći. Uživanje u tišini, prihvaćanje onoga što ti se događa u životu i bivanje u trenutku.

Neka nova saznanja i "aha" momenti početi će ti se pojavljivati pred očima sve češće. Kao da upravo svjedočiš cvatu predivnog cvijeta.

I kad postaneš svjesna takvih malih trenutaka sreće, te koliko oni znače, onda će ti se i loši događaji u životu početi prikazivati na neobično pozitivan način.

Zato, dopusti ponekad nek' ti se dogodi tišina.