Nakon sjedenja pred laptopom, ležanja na podu i svega između, shvatila sam da nema smisla prisiljavati se na nešto za što trenutno nemam volje.
Pokušala sam pisati. Tražila sam inspiraciju.
...
Ovaj siječanj me satrao.
Inače nisam osoba koja puši te fore da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, al ovaj siječanj je bio takav.
Dugo vremena se pokušavam pokrenuti. Objavljivati, pokazati se, napraviti nešto...
Ali ne mogu. Sama sebe kočim. Cijeli mjesec samo čitam. To je valjda jedina aktivnost kojoj sam bila posvećena.
Upala sam u zimski san. Hibernaciju. Skupljanje snage i zaleta za novu godinu.
Ima tek nekoliko dana da sam se pokrenula. A prvi mjesec je iscurio.
Shvatila sam da žudim za nekim svojim malim kreativnim kutkom.
S dečkom živim u relativno malom stanu u kojem ne postoji radni stol.
Jer, kao što će nam radni stol kad smo oboje završili faks. I iskreno, ne znam ni gdje bi ga stavili.
Možda je to samo trenutno opravdanje, ali imam osjećaj da me to ponekad demotivira. Notesi i moj Gratitude journal su na jednom mjestu, olovke, kemijske i flomići su u kutiji spremljenoj u ormar, a laptop i knjige koje trenutno čitam su na trećem mjestu. Dok ja to sve skupim i pospremim izgubim volju.
Koliko je bitan kućni radni prostor i urednost radnog prostora za kretivan rad, to je vjerojatno individualno.
Postoje osobe kojima ne smeta nered i unatoč kaosu oko sebe, mogu raditi ono što su naumili. Ja nisam ˝ta˝osoba. Volim red i urednost.
Volim da je sve na svome mjestu, bar prije nego počnem raditi. Dok radim to mi više nije toliko bitno. Ali volim da je sve složeno prije i poslije kreativnog rada.
Možda sam opsjednuta, ali volim red. Zaista, red oko mene odražava red u mojoj glavi.
Trenutno smišljam rješenje za radni prostor koje neće uključivati prenašanje i skupljanje stvari. Smišljam kako na kuhinjskom stolu ili negdje drugdje složiti moj mali kutak mira. Kreativni kutak kojem ću se rado i lako vraćati.
Da ne moram kao sad sjediti na podu u dnevnom boravku i pisati na stoliću. (Trenutno to mogu jer sam sama doma, ali već me bole koljena.)
 |
| Photo by Ella Jardim on Unsplash |
Bez obzira na uvjete u kojima se trenutno nalazim i bez obzira na radni stol, na kraju ipak mogu zaključiti da kada se dogodi inspiracijska blokada nekada treba samo krenuti.
Što je lakše reći nego učiniti.
U prvom dijelu ovog teksta pisala sam o tome kako se ne mogu pokrenuti. Krenula sam pisati bez plana i programa. Pa ipak, ta me je ista rečenica dovela do ove pri kraju teksta.
Pisanje mi pomaže. I to znam. A svejedno mi je trebalo više od mjesec dana da krenem.
Za vrijeme božićnih praznika otišla sam kod svojih doma. Prestala sam pisati već tada, i od onda se nisam pokrenula. Prije ovog teksta prosjedila sam dva sata pred notesom i laptopom i nisam napisala ni riječ.
Ipak, danas sam si obećala napisati 500 riječi. Makar to bilo 500 riječi o današnjim nebitnim događajima. Na koncu sam napisala i više. Našla sam inspiraciju u neinspiraciji. Jednostavno opisivanje tog stanja me potaklo da nastavim pisati. Dobila sam motivaciju za ići dalje.
I sad ne mislim o ničem više osim o pisanju.
I sad ne mislim o ničem više osim o pisanju.
Ustala sam se da protegnem koljena i shvatila da osjećam sreću jer sam nešto napisala.
I da iz ovog nije ispalo ništa bila bih zadovoljna jer sam krenula.
Nastao je moj prvi tekst u 2019. godini.
Tekst koji ne priča o ničem posebno, ali možda te može motivirati da samo kreneš.
Povučeš crtu flomićem, takneš tipkovnicu, glinu, podigneš fotoaparat ili bilo što preko čega se inače kreativno izražavaš.
I da pustiš da te neinspiracija odnese negdje.
S ljubavlju,
Pink Bee
