Obećanje sebi

Ajde, samo da krenem - i to se dogodi. Ajde samo da imam kontinuitet od nekoliko dana, tjedana, možda i mjeseci i uspjet ću. Stvorit ću naviku.. 

Previše puta sam to sebi govorila i previše puta odustajala od raznih aktivnosti i stvaranja navika jer bi kad tad došlo do trenutka kada se nisam osjećala najbolje i kada bi mozak ušutkao onu unutarnju želju. 

Često bi se ti trenuci pretočili u dane, dani u tjedne a tjedni u mjesece stajanja na mjestu i odustajanja od svih zamisli zbog jednog lošeg dana. (Kad kažem jednog, ne pretjerujem.)

Odluke o započinjanju tih istih aktivnosti i navika bih većinom donosila u periodima kada sam osjećala inspiraciju i kada je sve bilo lako, bez svijesti o tome da će doći i do one druge strane koja nije toliko udobna, inspirirajuća i poticajna.  

Zašto sebi ne mogu održati obećanje i ustrajati u nečem, za što znam da mi čini dobro, čak i kad mi je to izrazito teško? 

I opet se pitam, kao i u prošlom tekstu: Zašto osjećam otpor? I pitat ću se sve dok ne dobijem odgovor ili jednostavno, dok taj otpor ne nestane.

Photo by Priscilla Du Preez on Unsplash

Kako bi mogao nestati? Vjerojatno tako da ga u potpunosti proživim, gledam u njega i da se ne bojim nastaviti unatoč otporu i neugodi koju osjećam ili da samo stanem s tom mišlju, s ponekim pitanjem i potražim odgovor negdje u sebi.

Pa, kako sebi održati obećanje?

S obzirom na to da pišem ovaj post, očito je da ne znam neki magični recept koji mi svaki put upali, ali stvarno želim promišljati o tome i vidjeti što se sve nalazi unutar neispunjavanja vlastitih obećanja. 

Kako mozak koji je sklon odustajanju, istrenirati na to da gura naprijed čak i kad me svim snagama pokušava uvjeriti u sigurnost nepoduzimanja akcije i ostajanja na istom mjestu?

Upravo tako - trenirati ga! Navikavati ga na neugodu, na otpor, na izlazak iz sigurnosti. Uvjeriti ga da je skok u nepoznato uzbudljiv.

Znam da nije lako jer sam to već radila, ali bitna je namjera. Iako možda opet ne uspijem, još bitnije od namjere je ponavljanje jer vjerujem da se mozak na taj način priprema na promjenu, i ona mu počinje izgledati malo pitomije pa možda s vremenom čak postane svakodnevna i uobičajena. Možda je jednog dana neće doživljavati kao promjenu nego će je živjeti. 

I koliko god moj mozak bio glasan, želim sebi ispunjavati obećanja i usaditi mu uvjerenje da je okej misliti na sebe i da je važno da obećanja koja sam dala sama sebi ispunjavam s jednakim osjećajem obveze kao i ona koja sam dala drugima. Jer mu tako šaljem jednu bitnu  poruku. A to je da vrijedim.

Nakon svih ovih pitanja koje sam postavila sama sebi, zanima me kakva si ti u ispunjavanju vlastitih obećanja i koje metode ti pomažu da ostaneš dosljedna sebi?

♡ pink bee