Moja neobična prijateljica

Ono što te najviše iznenadi u životu, s vremenom može postati najveći blagoslov.
To se meni dogodilo prije 6 godina kada mi je dijagnosticirana bolest koja pogodi jednu osobu na 100 tisuća.

Zašto u naslovu spominjem prijateljicu i kako mi je ova dijagnoza postala jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile u životu, pročitaj u nastavku teksta.




U spomenuto vrijeme, bez neke nagle promjene počela sam patiti od zdravstvenih problema. Gubila sam na težini i nisam mogla jesti.

Ona se dovukla tiho i podmuklo. U dobi kada sam bila još u 20-ima.

Slomila me je i osjećala sam se nesposobno.

Nitko ne zna uzrok ove bolesti i većina liječnika se s njom ne susretne u cijeloj svojoj karijeri, jer je jako rijetka. 

Prvi simptomi počeli su se pojavljivati nakon jednog kratkog, ali jako stresnog perioda u životu. Sama u tuđem gradu, okružena novim ljudima, naivna i osjetljiva.

Dok pišem ovaj post, pitam se koliko da idem u detalje, i da li da uopće pišem o svemu. Ali unatoč tome, zaista želim pisati. Želim pisati jer sam shvatila da se sa sebe može skinuti etiketa osobe s dijagnozom. Ne želim svoju priču čuvati samo za sebe. Ovo želim podijeliti s vama jer će možda nekome pomoći.

Da se vratim na te dane...
Bilo je biti ili ne biti. Provoditi dane po bolnicama ili ne. Prepustiti se u ruke "stručnjaka" koji su me htjeli doživotno staviti na tablete, drugih "stručnjaka" čija bi me tri reza učinila doživotnim robom ove bolesti, ili uzeti stvar u svoje ruke. 

Bolesti sam se jedno vrijeme u potpunosti prepustila. Predala sam se. I nakon nekoliko neuspjelih manjih zahvata, imala sam zakazan datum operacije. One operacije koja bi me učinila robom te bolesti, doživotno. 

Tada se netko sjetio uplesti u sve. Bio je dovoljan jedan poziv, tatinih par riječi i njegova vjera u mene. Nesvjesno sam čekala taj neki znak, i u tom trenutku sam znala da je to to. Netko još uvijek vjeruje u mene.

Tada sam počela stvarno nešto mijenjati. Zbog dijagnoze sam počela istraživati sebe, čitati knjige i meditirati. Tražiti uzroke svega u sebi samoj, svojim mislima i nepotrebnim brigama. 

Često sam se u tekstovima doticala ove teme baš zbog toga što je taj period za mene bio prekretnica.

Ta dijagnoza mi je promijenila život, i na kraju sam je odlučila zvati svojom prijateljicom.

Sada nisam osoba koja će prihvatiti bolest kao stvarnost. Sada znam da se ništa ne događa bez razloga. Sve ima svoj uzrok i ništa nije tu samo zato da bi nam život bio ružan i pun patnje. 

Na nama je da iz toga izvučemo ono najbolje. Da iz sebe probudimo volju za zdravljem.

I mislim da je ovo ključno - stvarno željeti biti zdrav. Prepoznati  što te je dovelo do toga da trenutno sebe nazivaš bolesnom osobom.

Jer na kraju, jedina pažnja koju je moje tijelo trebalo je moja vlastita pažnja. Htjelo je da obratim pozornost na ono što mi govori. 
Trebalo mi je vremena, ali naučila sam ga slušati i obraćati pozornost na znakove koje mi šalje. Pružati mu ono što mu je potrebno i poštivati ga. Diviti mu se, cijeniti ga i obožavati. Prihvatiti i one stvari koje možda nisu kako bih htjela da budu ali baš s prihvaćanjem dobivaju potencijal da budu savršene takve kakve jesu. Da postanu moje najveće snage i nešto čime se ponosim jer će me podsjetiti na put koji smo skupa prošli.

Nemoj čekati da ti netko to kaže, nemoj čekati da te stave pod nož. Ne treba te više nitko podsjećati jer tvoje tijelo zna. Slušaj ga.

Osjećaš li svoj život, živiš li svjesno ili život živi tebe? Razmisli.

Zapitaj se i baviš li se stvarima koje i nisu tako bitne, želiš li nekad biti u pravu iako to unosi samo nemir u tvoje biće?
Promatraj kako se osjećaš kada pričaš o nekome lijepo, a kako kada radiš suprotno, jer sve te male stvari stvaraju kemikalije u našem tijelu. Jedne nas truju a druge stvaraju male čestice svjetlosti koje nas liječe. Bitno je iskorijeniti otrovne misli i osjećaje iz svog života. Ne baviti se tuđim životima i ne osuđivati.

I znaj da uvijek imaš nekoga pored sebe tko vjeruje u tebe i tvoju snagu. Ja.



S ljubavlju, P.B.