Čitam knjigu iz koje sam izvukla dolje navedeni odlomak i shvaćam da je moje tijelo predivan sustav. Počinjem mu se diviti.
Knjiga je o ženama. Ali te žene su nekada bile djevojčice.
Tako da me je ovaj odlomak inspirirao da napišem tekst u ime svake djevojčice, ali i u ime sebe same iz tinejdžerskih dana.
Budite iskreni prema sebi i ako ste roditelj, razmislite o tome što svakodnevno govorite svojoj djeci.
Ako djecu uvjerite da su predivna, savršena upravo takva kakva jesu, da mogu postići sve što požele, da zavole svoj krivi nos, drugačije tijelo, tanke prste - to će uvjerenje ostati.
Na stranu ono što svi znamo: danas djeca jesu izložena utjecaju časopisa, medija i društvenih mreža. Posebno djevojčice.
Ali što je ono što nose iz doma?
Roditelji često govore: Zašto si sramežljiva?, Nemoj se sramiti. Ponavljaju djeci da šute. Uspoređuju ih s drugom djecom. Govore im da su smotana, da se ne igraju, da se moraju primjereno ponašati, da ne stoje gdje im nije mjesto, da su glupa, da ne shvaćaju....itd. Da ne nabrajam sve grozote koje roditelji govore svojoj djeci.
 |
| Photo by OC Gonzalez on Unsplash |
A djeca roditelje slušaju. U prvim godinama upijaju ono što im oni govore. Slušaju djeca i odgajatelje i drugu djecu ali roditelji su im uzor. Po roditeljima će stvoriti obrazac svojeg ponašanja kada odrastu. Svjesno ili nesvjesno.
Ovo pišem kao dijete. Pišem iz vlastitog iskustva. Kao dijete kojeg roditelji obožavaju i čiji su roditelji uvijek radili najbolje što su znali za svoju djecu.
Unatoč tome, izrasla sam u osobu koja se bezrazložno podcjenjuje i pati od socijalne anksioznosti.
I zato ih ne krivim. Ne mogu ih kriviti, jer znam da su bili uvjereni da postupaju ispravno. I njih su tako učili i odgajali.
Ono što proizađe iz takvog odgoja je dijete koje ne može ispuniti svoj puni potencijal. Dijete koje sumnja u sebe i svoju sposobnost da normalno funkcionira u društvu. Jer ga se ili ušutkuje, ili smješta na "njegovo" mjesto ili mu se stalno ponavljaju neke riječi koje djeca upijaju kao spužvice.
Dijete to kasnije prihvaća kao istinu. Vjeruje da je ono zaista takvo jer su mu, na kraju krajeva, roditelji oduvijek tako govorili. Ponavljali su da je sramežljiva, da je smotana, da nešto ne zna.
Vjerojatno i postoje osobe koje kritika motivira, ali ja sam totalna suprotnost od tih osoba. Kritika me nikada nije motivirala.
Ali kada je tata prije nekoliko godina iskazao povjerenje u moju snagu to me je katapultiralo prema novim pobjedama. To je bilo kada sam već odrasla, ali zaista nikad nije kasno pokazati svojoj djeci da vjerujete u njih. I ja sam tad odlučila pokazati da ja to stvarno mogu. Njima mogu biti zahvalna na svemu jer je to razlog što sam odlučila da svakodnevno idem iznad svojih granica.
Kada mi netko pokaže da ima povjerenja u mene, to me motivira. Pohvala me motivira.
Motivira me kada netko vjeruje u moju snagu i sposobnost.
Ono što sam mogla je nastaviti kriviti roditelje za sve i ostati gdje jesam i utapati se u ulozi žrtve. Odlučila sam mijenjati uvjerenja i rješavati ožiljke koje su mi ostavili njihove metode odgoja.
I nadam se da ću jednog dana biti roditelj koji će pohvalom i toplim riječima hraniti svoje dijete i svoju dječju dušu.
Jer svi smo mi zauvijek djeca. Priznali vi to ili ne.
I zato dragi roditelji pazite što govorite svojoj djeci. Posebno tinejdžerima.
Riječi su snažne. Riječi su strahovito snažne. A kada se ponavljaju djeca u njih počnu vjerovati.
Svako dijete se može razvijati u bezbroj različitih smjerova. I ima potencijala postati sve ono o čemu sanja. Osim ako mu netko taj potencijal ne ubije.
Neka vaše riječi upućene njima budu nježne. Neka to budu riječi ispunjene potporom i povjerenjem.
S ljubavlju, 🐝